Glumci iz "Ko to tamo peva" svaki dan putovali u srpsku Saharu na snimanje: Sastajali se kod Crkve Svetog Marka, a jedino on nikad nije kasnio
Kultni film "Ko to tamo peva", koji je režirao Slobodan Šijan, važi za jedan od najboljih filmova ikada snimljenih na našim prostorima. Maestralna komedija prvi put je prikazana u beogradskom bioskopu Kozara, davnog 3. oktobra 1980. godine.
Iako svi pamte nezaboravne scene i kultne replike, malo ko zna gde je film zapravo snimljen. Svi kadrovi čuvenog puta kroz pustinjski pejzaž nastali su u Deliblatskoj peščari. Ova "srpska Sahara" bila je idealna lokacija za prikaz izolovanog puta do Beograda, tik pred početak Drugog svetskog rata.
Pogledajte u galeriji scene iz filma "Ko to tamo peva":
Šijan je više puta za medije ispričao kako su se glumci okupljali ispred crkve Svetog Marka u Beogradu i minibusevima odlazili na lokacije za snimanje. Iako je Pavle Vuisić u filmskim krugovima važio kao “težak za saradnju, nezgodan i neko ko voli da popije”, ispostavilo se da je Vuisić svakog jutra bio prvi na okupljanju, raspoložen za rad i trezan.
Zanimljivo je i to da je snimanje filma počelo 4. aprila 1980. godine i teklo potpuno hronološki od početnog kadra pa nadalje, što je prava retkost u filmskoj produkciji. Time su glumci lakše gradili svoje likove i pratili razvoj radnje, scene po scenu, baš onako kako ih i gledaoci doživljavaju.
Napravljen je plan da proces snimanja traje samo 21 (snimajući) dan, zbog čega se radilo i po 20 sati dnevno, a ekipa nije koristila reflektore, zbog čega je ceo film u smeđim i crnim tonovima. Čak je za noćne scene kao glavno osvetljenje korišćena logorska vatra.
Pogledajte u galeriji kako izgleda Deliblatska peščara:
Pre početka snimanja ekipa je dobila modernu kameru, tek nabavljenu za “Filmske novosti”, a za pratnju poseta Josipa Broza Tita u svetu. Kamera je odlično radila, sve do 25. aprila. Tog dana snimala se scena u kojoj Bata Stojković juri zeca, takozvana “Pustite mene, ja sam brži i spretniji”. Odjednom, na setu su se pojavila trojica ljudi u civilu, pokazala legitimacije i uzela kameru. Niko nije smeo da pita zbog čega, samo su nastavili da snimaju starim kamerama, od kojih je jedna bila veličine ormana.
Iako su na setu dali sve od sebe, neki od glumaca su kasnije priznali da su bili ubeđeni da tada snimaju svoj najgori film. Pitali su se čemu to mlataranje po pustari, ko će to da gleda. Jedini je Pavle Vuisić verovao u film i potpuno mu se posvetio.
Pre premijere, film je prikazan Umetničkom veću. Sala u Košutnjaku bila je puna. Prilikom projekcije, Šijan je ostao zabezeknut. Tokom prikazivanja filma, niko se ni jedan jedini put nije nasmejao. Premijera filma održana je 3. oktobra iste godine u bioskopu "Kozara", sala se tresla od smeha, pa Šijan više nije morao da brine. Od tada do danas, ovaj film ostao je kultno blago domaće kinematografije.
Bonus video: Balet ko to tamo peva u Zagrebu